Spomenik na mjestu gdje je ubijen Smail-aga: Mljetičak (Foto: Ivan Petrušić)

Danas se navršava 173 godine od kada su u selu Mljetičak, u Šavniku, ustanici – Drobnjaci, Šaranci, Jezerci, Uskoci i Moračani, ubili Smail-Agu Čengića, velikaša i otomanskog vojskovođu čiju pogibiju je opjevao Ivan Mažuranić. Danas u selu, koje je ušlo u sve udžbenike istorije, žive četiri porodice sa ukupno 14 članova.

Nema više ni vikendaša koliko ih je nekada bilo, tako da su sve prilike da će selo ubrzo ostati prazno. Makar što se zime tiče.

Na početku sela nalazi se prodavnica koja ne radi, kafana koja je uglavnom prazna, ostaci od ski lifta koji je nekada postojao i spomenik koji govori o pogibiji Smail-age i sa koga je odlomljeno pola gvozdenog mača.

Uvecaj!

"Kada sam se udala, a bilo je to prije 12 godina, selo je bilo puno stanovnika. Danas u donjem dijelu sela zimuju dvije porodice Žugića, a u gornjem po jedna porodica Žugić i Bojović. Moje dvoje djece su jedina djeca u selu, tako da se nemaju sa kim poigrati i čudne im djeluju priče da je nekada selo bilo puno omladine", priča Radojka Žugić dok skida kajmak.

Radojka živi sa suprugom Draškom, mladim penzionerom čija penzija iznosi oko 150 eura, dvojicom sinova koji imaju 12 i deset godina, i zaovom Ljeposavom, nekadašnjom konobaricom, a danas penzionerkom.

"Djeca idu u Šavnik u školu i za njih dolazi kombi. Problem je jedino zimi kada put nije očišćen, pa onda za njih nema ni nastave. Imamo četiri krave, jednu junicu, dvije svinje i živimo od toga. Prodajemo sir, skorup, i iako para nikada nije dovoljno, ne žalimo se. Imamo dovoljno za skroman život. Tačno je da je ovdje zimi teško, jer padne veliki snijeg, ali nama ništa ne fali jer sve na vrijeme obezbijedimo. Navikli smo mi na hladne i teške zime i ne dozvoljavamo da nas bilo šta iznenadi. Može se desiti samo da neka sitnica slučajno zafali", kaže Radojka i ne zaboravlja da doda da je rodom iz sela Previš, od čuvenih Pekića.

Uvecaj!

Zimi je jedini problem, kaže Ljeposava, to što ako se neko razboli ili se povrijedi teško može stići do Šavnika.

Smeta joj što danas svi bježe iz sela i što se narod preko noći “pogospodio”. I njena zaova se slaže.

"Danas je svaki način na selo – asfalt, voda, a opet će svaka djevojka sa sela prije pobjeći u grad da jede suva hljeba i čaja nego ovdje da živi. Prije će ovdje doći da žive one iz grada. Svaka kuća nekada bila puna djece, u prosjeku po sedmoro, prava milina, a danas pustoš. Svi bježe u grad, niko više neće da radi, i sela ostaju pusta. Danas niko neće više da drži ovce, krave", negoduje Ljeposava.

Kao konobarica je radila i u Šavniku, ali i u Mljetičku gdje danas kafanu u kojoj je radila, HTP “Onogošt” više od godine pokušava bezuspješno da proda.

“Ljeti se može, a zimi je teško. Nema ljudi, pa nemamo s kim progovoriti, nema ko da pomogne. Kroz nekoliko godina selo će biti potpuno pusto”, kaže Filip Žugić"Kakav je posao i promet u toj kafani bio niko ne može ni da zamisli. Pekla se jagnjad na ražanj i pod sač, kafana i restoran bili puni, a sada nigdje niko. Oni koji bi popili nemaju para, a oni koji imaju para ne dolaze ovdje", kaže Ljeposava.

Ljeti je stalno na selu, a zimi i on ide u “prohodnije” krajeve.

"Ovdje je nekada bilo prelijepo živjeti. Skijali smo se, čak smo i žičaru imali, bilo je puno mladih. Sada rijetko ko i ljeti dolazi. Kada ovdje dođem nigdje se svjetlo ne vidi, nikoga nema”, priča Miodrag koji je u bašti posadio svega po malo – krtole, kupusa, cvekle, šargarepe, luka.

I Kosa i Filip Žugić ljeto provode na selu. Voljeli bi oni i da zimuju, ali godine im to ne dozvoljavaju.

“Bilo je nekada mnogo teško, a sada je mnogo lakše ali mladi odoše, ovi stari ostali i sve je to kratkog daha. Provela sam vijek na selu i s obzirom na sadašnje uslove, kada imamo sve što se kaže na dugme, opet bih izabrala da živim na selo. Ovim novim putem malo smo zaobiđeni i sada teže možemo da prodamo proizvode”, kaže Kosa.

Njen suprug Filip kaže da mu, kada dođe na selo, najviše fali razgovor.

“Ljeti se može, a zimi je teško. Nema ljudi, pa nemamo s kim progovoriti, nema ko da pomogne. Kroz nekoliko godina selo će biti potpuno pusto”, vjeruje on.

Žalim za ergelama konja

Ljeposavin rođak Miodrag Žugić, koga su “Vijesti” zatekle kako vadi krompir, sjeća se boljih vremena.

"Ovo je jedini i posljednji tor za ovce u selu. Nekada smo bili među najsiromašnijima u selu, živjeli smo samo od stoke i imali smo najmanje ovaca – do 50. Možete zamisliti koliko su ostali imali. A sada je moj brat, koji kao i ja ovdje ne zimuje, najveći gazda u selu po pitanju ovaca, ima irdne, imam jaram za volove, ali u selu niko nema volove. Bila je ovdje nekada prodavnica, kafana, restoran".

Uvecaj!

"Kada sam 1978. godine došao iz vojske ispred kafane se nije moglo parkirati auto koliko je bilo ljudi. Danas kafana radi, kako se šale po selu, kao kapela od 11 do 16 časova, mada slobodno ne mora ni toliko, jer nema nikoga", kaže Miodrag, koji sa suprugom i djecom živi u nikšićkom naselju Kličevo, a samo ljeto provodi u Mljetičku.