RODOSLOV ŽUGIĆA

BLOG RODOSLOVA ŽUGIĆA

BOŽIDAR ŽUGIĆ

zugic | 26 April, 2010 08:48

  

O BOŽIDARU ŽUGIĆU…

         KOBNI 13. APRIL 1941.
     
        Po opštem fašističkom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, aprila 1941. godine, kada su mađarske trupe započele invaziju Bačke, sa severa su se povlačile formacije dezorijentisane i razbijene jugoslovenske vojske. Deo 10. posadnog puka, pod komandom kapetana Božidara Ristića, povlačeći se prema jugu pokušavao je da se iz rita atara sela Gložan prebaci preko Dunava u Srem, kako bi nastavio ka Beogradu i Srbiji. No, mađarska vojska sa tenkovima je pristizala. Kada je shvatio da je bezuspešan svaki oružani otpor mnogobrojnijem i tehnički opremljenijem neprijatelju, kapetan Božidar Ristić je istakao belu zastavu i sa mađarskim oficirom-komandantom započeo pregovore o predaji.
         Prema pričanju očevidaca, tada je iz stroja istrčao poručnik Božidar Žugić sa pištoljem u ruci i uz reči upućene svom komandantu: "Zar se tako brani otadžbina? Ja se ne predajem!" - ispalio hice usmrtivši svog pretpostavljenog a zatim i mađarskog oficira.
         Posle neočekivanog incidenta mađarske trupe su otvorile vatru i tom prilikom ubile, pored poručnika Žugića, još 15 jugoslovenskih vojnika. Preostali vojnici su se razbežali ali su kasnije bili zarobljeni ili su se predali.
         Žitelji sela Gložan, Slovaci, iz dunavskog rita preneli su 17 tela-žrtava i na starom Srpskom groblju sahranili ih u zajedničku grobnicu. Opojao ih je paroh iz susednog sela Begeča.
Po završetku rata meštani sela Gložan podigli su spomenik poginulim jugoslovenskim oficirima i vojnicima, ali po nečijoj direktivi na spomenik je utisnuta petokraka i naglašen je "patriotski" čin poručnika Božidara Žugića, čije se ime jedino, uz fotografiju pominje. Ime "izdajnika" kapetana Božidara Ristića je izostavljeno. Tekst na spomeniku ispod petokrake glasi:
          "Ovde počiva 17 boraca 10. posadnog puka koji predvođeni poručnikom Božidarom Žugićem padoše 13.4.1941. u borbi protiv okupatora".
          Predstavnici Srpske pravoslavne crkve nisu pola veka izlazili na grob da daju pomen izginulim. Tek 13.4.1991, MO SPO iz Čelareva i OO SPO iz Bačke Palanke, sa Crkvenom opštinom čelarevsko-gložanskom, organizovali su prvi posleratni pomen. Uz sasluženje nekoliko sveštenika pomen je održao nadležni begečki paroh, protonamesnik Ljubomir Stanković. Pomenu je prisustvovao i deo rodbine poginulih i oko 100 žitelja Gložana i okolnih sela. Posle predstavnika Crkve, u ime SPO govorili su prof. dr Stevan Jevtić iz Novog Sada i prof. Borislav Milošević iz Bačke Palanke, a zatim direktor OŠ "Jožef Marčok-Dragutin" iz Gložana, Andrija Kišgeci i Mirko Žugić iz Novog Sada, rođak-bratstvenik pokojnog Božidara Žugića, dok su prigodne recitacije pripremili učenici pomenute osnovne škole iz Gložana. Venac su položili predstavnici MO SPO iz Čelareva.

             DATUM KOJI MENjA ISTORIJU
     
            Pošto na spomeniku piše da pomenuti jugoslovenski vojnici "... padoše 13.4.1941. u borbi protiv okupatora", proizilazi da je, prema komunističkoj hronologiji ustanaka 1941. godine Žikica Jovanović-Španac zakasnio, jer je skoro tri meseca pre 7. jula i Bele crkve Srbin pucao u Srbina, svog imenjaka i u mađarskog oficira.
          Međutim, u zvaničnoj istoriografiji ovaj datum je nepoznat ili se prećutkuje. Verovatno se radi o ovom drugom jer poručnik Božidar Žugić nije pucao kao komunista, već kao kao monarhista i branilac Kraljevine Jugoslavije.
         Krađu mrtvih duša - stavljajući na spomenik petokraku a lišavajući ih krsta - mogli su smisliti samo oni koji se "Boga ne boje a ljudi ne stide", odnosno srpski komunisti a ne Slovaci. I dok ovaj spomenik nasilne i posmrtne ateizacije krštenih srpskih duša i dalje stoji da svedoči o jednom vremenu naših zabluda i stranputica, ispred Slovačke evangelističke crkve su dva spomenika na kojim su isklesana imena poginulih Slovaka u Prvom i Drugo svetskom ratu - i na njima krst. Sve je to, naravno, u skladu sa narodom koji čuva svoju veroispovest kao i sa učenjem velikog Slovaka Jana Kolara: "Narodnost i crkva su sestre" i "Teško narodu bez vere".
         Slovaci, meštani sela Gložan, više od pola veka održavaju ovu srpsku grobnicu a i ove godine je to uradila učiteljica, gospođa Sklenar Vjera, sa svojim učenicima.
Hvala joj u ime izginulih!
     
         KO JE BOŽIDAR ŽUGIĆ?

         Inženjerijski poručnik Božidar Žugić rodom je iz Žugića Bara kod Žabljaka i praunuk je vojvode Mića Žugića, koji je pomenuto zvanje (vojvodsko) dobio u Hercegovačkom ustanku 1875, u boju na Ostrogu.
Majka Božidara Žugića, Mara - prema njegovom bratstveniku Mirku Žugiću - u Drugom svetskom ratu izgubila je 7 dece. 
                                                                                         Borislav MILOŠEVIĆ


POGIBIJA BOŽIDARA ŽUGIĆA


Skupile se vile iz oblaka
Na jezero Crno kod Žabljaka,
Al' ne sjede đe i druge žene
no na jele i grane zelene.
Divile se jezeru i vodi
Đe su stari gledali narodi
Da aždaja zoblje lake srne,
A lav gleda i koža mu trne -
I žedan se sa jezera vrne.
Tu zmaj pliva i krilima lupa.
Tu se nekad Car-Junaka kupa,
Tu je utve Momčilo lovio,
Tu je Marko Šarina pojio.
Tu je nekad Kralj Vukašin prvi
Prao ruke od nevine krvi,
Kad zapali Momčilove dvore,
Njega ubi, ljubu mu sagore!
Tu je jednom, kod toga jezera,
Kralj Topolski pod jelom večera.
Takve gore, planine i vode
Nema što je zemlje i prirode,
Niti ljepše ribe u Ohridu
Ni arije kuda ljudi idu.
Tu su vile pjesmu sastavile
Za junaka rodom iz Drobnjaka,
Poručnika Žugić Božidara -
Tako ova pjesma izgovara:
Ima l' išta ljepše od poštenja?
Il' pravije od javnoga mnjenja?
Nit' prošlosti ka' u Crnogorca
Nit' od rata višega zlikovca;
Od izroda nema više rđe,
Niti ništa od lakomca grđe.
Kome nije domovina majka,
Tu čovjeka nema, ni junaka.
Ko se stidi majčina mlijeka
On će biti ništa dovijeka.
Je l' imena ljepšeg - od junaka?
Je l' najcrnja samohrana majka?
Kao ona pod Kraljevom Gorom
Koja kuka uveče i zorom;
Kod četiri sinovska mramora
Jadna majko, jadna razgovora!
Majka Mara Žugić Božidara
Od Žabljaka iz Novakovića,
A unuka Trivka Džakovića.
Ako kuka, jest joj za nevolju,
Jer izgubi na Bačkome Polju
Četvrtoga sina Božidara -
S kukanjem se stara razgovara.
Kad je ono mjeseca aprila
Nečuvena katastrofa bila,
Četrdeset i prve godine,
Kad je ono preko Vojvodine
Odstupala vojska sa granice
Niz velike Panonske ravnice,
Od Baranje i Batinske Skele
I bjehu se dvije vojske srele
Kod Petrovca i sela Gložana
Vojska silna i naoružana.
Đe Mađarski tenkovski pukovi
Kidisaše ka gladni vukovi
Na posadni puk Jugoslavije -
Boj krvavi poče da se bije.
Dok evo ti izroda plemića
Đenerala Nevaljalovića
Na pregovor Maćarima ode
Bi za „Goleš“ vojsku da zavede!
Smijući se, s krvnicima s' ljubi
U čast toga što državu gubi.
Pred vratima njemačkoga tenka
Đeneral je svojoj pratnji reka':
 „Vas će svijet Hitler da posvoji!
Ni Rusije više ne postoji.
75. Pregaziće zapadne narode,
Sve će morske zamutiti vode,
Pregaziće u Aziji i Kinu,
Dok Japanska ostrva razminu,
I posjede afričko bogatstvo,
I na Nilu abisinsko carstvo.
I Hitler će, veliki mesije,
Zauzeti polja od Persije,
A u ruke svu Evropu ima,
A ne da se mi borimo s njima.
No da ovđe savez potpišemo
Barem vojsku da kurtališemo!”
Al' ne viđe planinskoga vuka
Iz Desetog posadnoga puka
Poručnika Žugić Božidara
Koji će mu srce da raspara.
K njemu Žugić priđe i zavika:
„Đe da ljubiš u sablju krvnika?
Zar to rade ljudi i junaci,
Da se smiješ domovini majci
I njenome jadu i propasti -
Kukavice, koji nemaš časti!
Ti što mnogo ne vidiš daleko,
Gubalo te majčino mlijeko
Sa kojim te uzaludu hrani,
Zar se tako domovina brani?
Da li igđe u Ustavu piše,
Ko bi ima' pravo da potpiše
Akt sramotni kapitulacije
Ispred naše slovenske nacije?
Okle Hitler da bude Mesija?
To je neka svijetska bestija;
On će na nos brzo da posrne
I grdan se sa bojišta vrne.
A ti koji ne znaš da se stidiš
I toliku sramotu ne vidiš,
Đe me s tobom crni đavo srete,
Dolje skidaj sablju i palete
Da ne pucam u čin i u zvanje,
No izdajnik jedan da je manje!
A ti Švabo, što mu ruku stežeš,
Kod njega ćeš u brlog da ležeš,
Kod ovoga našega izroda,
Izdajnika zemlja i naroda“.
Stade piska automatika,
Đenerala ubi izdajnika
I madžarskog žbira pukovnika.
Obojici prsi izrešeta
I odjeknu viteška osveta,
Pa momački na vrh tenka skoči
Vala zbilja hajdučkije oči!
Bombe baci pod kupolu tenka,
A nastade grmljava i jeka;
To nijesu bombe no čudesa -
Kad tenkove dižu u nebesa.
To je prvi potkopati lagum
Pod prljavi martovski sporazum!
Sva tenkovska posada izgore;
Tu pogibe vitez Crne Gore.
Među vojske trideset hiljada
Ka' Sinđelić kod niškoga grada.
Momče mlado, dvades' i pet ljeta;
Obiliću, oba ti svijeta,
Odlikujete ovoga viteza
Sa legijom Kosovskoga Kneza!
No kako se ta krajina zove
Koja takve rađa vitezove?
To se zove Crna Gora mala
Što je mnogo vitezova dala.
Toga dana u njega je bila:
Desna ruka - Principa Gavrila
Muško srce - Nikca od Rovina,
A ljepota - Jugović Vojina,
Tvrde oči - Kostreš Harambaše,
Mjesto Šarca - da tenkove jaše!
Sve to njemu gorske vile daše -
Oličenje veličine naše!

P I S M A:

Poštovani,

(BOŽIDAR ŽUGIĆ NA KORICAMA KNJIGE "ŽIVOT SMRT ŽIVOT" PREŽIVJELOG SVJEDOKA-STRADALNIKA I PJESNIKA RADOVANA POPOVIĆA)


Danas sam posetio sajt http://zugic.blog.rs i našao podatke o poručniku Božidaru Žugiću. Tragao sam za podacima o događaju tog 13. aprila 1941. godine jer je i moj deda Radovan Popović (podoficir) bio tog kobnog dana u selu Gložan ako pripadnik 10-og posadnog puka.

Po dedinoj priči, posle pogibije mađarskog oficira neprijatelj je otvorio vatru na našu vojsku. Oni koji su preživeli bacivši se na zemlju su bili zarobljeni. 

Moj deda je bio među zarobljenima. Mađarski okupator je odlučio streljati sve oficire kao znak odmazde za pogibiju svog oficira. 

Deda je opisao taj dan kao vrlo hladan, padala je susnežica, a oficiri 10-og posadnog puka su bili u košuljama postrojeni čekajući sigurnu smrt. Vojnik koji je stajao do mog dede  rekao je svoje ime i prezime i mesto odakle je, tražeći od dede da ode do njegovih i javi im gde je stradao. 

Deda mu je u čudu rekao zar ne vidi da će obojica tu okončati, na šta je vojnik rekao da ima osećaj da će moj deda preživeti. Mađarsko vojnik je išao od jednog do drugog oficira i pucao pištoljem svakom u glavu. Došao je do mog dede i opalio. Deda je odmah pao na zemlju. Nije bio ni ranjen, sledeći vojnik je pao preko dede i oblio ga krvlju. Deda je tako među mrtvim drugovima ležao nepomično. 

Kasnije je i pop došao i čitao opelo svakom vojniku. Kad je došao do mog dede i počeo čitati opelo deda ga je prekinuo. Deda je rakao: ’’Zar ne vidiš da sam živ’’? Pop je odgovorio: ’’Vidim, vidim da dišeš ali moram očitati opelo da ne posumnjaju da si živ’’.

Deda se posle uvek šalio, kako mu je očitano opelo i samo još mu preostaje da umre. Posle su ga spasili ljudi koji su sahranjivali mrtve. Sakrio se u kuću nekih slovaka. Mađarski okupator je pretraživao selo od kuće do kuće. Kada su došli i do te slovačke kuće u kojoj se krio moj deda, Slovak je stavio mog dedu na krevet i pokrio ga sa debelim jorganom, a na jorgan stavio svoju decu da sednu. Mađarima na vratima je na mađarskom jeziku rekao da mogu ući i pretražiti kuću. Oni su nastavili dalje ne ušavši u kuću.

Deda je obukao neko molersko odelo, prešao Dunav i otišao u Beočin kod moje babe koja ga u prvi momenat nije poznala. Ostatak rata je proveo kao izbeglica u Srbiji, u Orašju. Ovo je priča koje se sećam kako je deda pričao.

Deda je od 1954 živeo u Novom Sad gde je i umro 2001. u 92-oj godini života. Uvek je pričao o Božidaru Žugiću i događaju 13-og aprila. Deda je napisao i zbirku pesama "Život smrt život" na čijim koricama se nalaz dedina fotografija pored spomenika Božidaru Žugiću.

Drago mi je da još uvek postoji sećanje na taj događaj.

S poštovanjem,

Bojan Šeguljev

          (e-mail: bojan.seguljev@gmail.com)

Poštovani gospodine Bojane,

 

Hvala, neopisivo hvala za Vaš dopis, koji je meni vrlo bitno svjedočenje o Božidaru Žugiću, jer prikupljam materijal za knjigu o rodoslovu Žugića i da napravim dokumentarni film ''Božidar Žugiću - prva ustanička puška''. Iz svega toga, poima se potreba da mi treba fotografija vaše dede, sa knjigom pored spomenika Božidaru Žugiću, kao i neka njegova pjesma "Život smrt život".

Ja sam Nedeljko Žugić i lako me je pronaći, književnik, izdavač, novinar i istraživač. 

Bio bih vam neopisiv, kao i sav moj rodoslov, zahvalan za fotografije koje sam pomenuo. U stvari, ja bi svakako došao u Gložane, kod spomenika Božidaru Žugiću i snimio Jan Hlbka i Samuel Salai pored spomenika Božidaru Žugiću u Gložanu...


Najljudskije, Nedeljko Žugić!


Komentari

Diskutabilno

Milos | 02/07/2017, 21:28

U svakoj armiji postoje pravila sluzbe,a takodje postoji i vojno pravosudje za one koji ne rade po vec pomenutim pravilima.Potez porucnika Zugica koji je doveo do stradanja tj egzekucije 15 oficira od strane okupatora (pod uslovom da je tekst sa istorijskog aspekta tačan)tesko da bih mogao da nazovem herojskim delom..Sve mi to deluje vrlo ishitreno ,ne promisljeno i ne odgovorno u datim okolnostima(izrazita nadmoc neprijatelja,bela zastava,razgovori u toku).Takodje me to sve podseca na "junačke"napade partizanskih grupica po Sremu gde iz zasede bivaju ubijeni jedan ili dva vojnika Vermahta na straži ,a onda po okolnim selima u znak odmazde sakupljeno 100-200 meštana i pobijeno...vrlo diskutabilno...osecanja su mi podeljena.Mozda gresim

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb